Vukovar: od ekstaze do metastaze
Vukovar: od ekstaze do metastaze
Tomislav Sunić
Petar Janjić “Tromblon”, Žedni krvi, gladni izdaje ( treće izdanje ,
vlastita naklada 2007)
Malo je onih koji žive dugo vremena u “izvanrednom stanju” tj. na rubu
života i smrti . Obično se takva izvanredna stanja zbivaju kod pojedinaca u
kratkom vremenskom rasponu. Izvanredno stanje javlja se kao “grom iz vedra
neba”, osobito nakon ishoda teške prometne nesreće, ili kada nečiji život
visi na koncu. A kako je tek moralo biti nevinim ljudima ili bivšim
svjetskim moćnicima kojima će život visjeti na konopcu? Tada osjećaj
neizvjesnosti kod prijatelja ili bliskih rođaka prelazi u noćnu moru.
Izvanredno stanje najbolje omogućuje da čovjek filozofski spozna “život na
rubu” . Dramatični postaju trenuci kada obitelj gleda nečiju naprasnu smrt
ili kratkotrajnu borbu sa smrću svog bližnjeg — kako je to davno primijetio
Ante Šimić u svojim pjesmama. U većini slučajeve kod većine ljudi ipak je
riječ o relativnom kratkom vremenskom roku koji emocionalno cijedi, ali
ipak psihički ne ubija.
Jer vrijeme leti, ali vrijeme liječi rane…
No sasvim je drugačija priča ako iznimno stanje postaje dio života i stil
života naroda. Tada sve puke filozofije o životu, sva mudrost stoicizma, sva
“psihička sabranost”, svaka “politička objektivnost” postaju blesave fraze.
Uistinu je velika stvar što čovjek ne zna datum svoje smrti, jer kad bi on
to znao — da parafraziramo francuskog filozofa nihilizma Erika Ciorana
– odmah bi morao zadaviti svoju djecu. Nada, koja kretenska glupost..!
Slične misli prolaze kroz glavu Petra Janjića, zvanog Tromblon, hrvatskog
dragovoljca , branitelja Vukovara, koji ratuje i preživljava u zgusnutim
hrvatskim vremenima između rujna i studenog 1991.g. Petar Janjić u svom
romanu prenosi svoja filozofska i politička razmatranja gledajući doslovce
smrt u oči. Pojam vremena i prostora postoje nadrealan, jer Vukovar nije
daleko od zagrebačke šminke i non stop light-showa bogatog Zapada. Vukovar
je strava i užas u kojem vreba očajna smrt, ili još gore pomisao na smrt
koja se šulja i nikako da dođe..
Vukovar je hrvatski “vartecimer” u kojem se nešto čeka, a nitko ne zna što,
dočim svi podsvjesno znaju da je to smrt. Svi uzusi koje uče pučkoškolska
djeca o “poštenju” o “pravici” i “pranju ruka prije obroka” postaju
povijesni anakronizmi. U oluji željeza, koje ne pita za ime i prezime — da
parafraziramo velikog njemačkog ratničko pisca, Ernsta Jüngera-bitak i
nebitak dobivaju apsolutno drugi značaj.
Janjić je majstor u uništavanju tenkova JNA. Sa šakom svojih kolega on
uspješno brani Vukovar, grad koji je ujedno simbolika naroda (ili dijela
naroda!) u potražnji za svojim bitkom. Janjić, zvan Tromblon, nije niti div
niti divljak koji patološki mrzi Srbe. Evo jednog plahog, posebnog mladića
koji vidi u Bici za Vukovar svoju sudbinu. I kad ne bi bilo njegovog crnog
humora i kada ne bi bilo njegove umjetnosti za preživljavanje – e tada bi
Janjić trebao već davno zbrisati na sigurno mjesto. Upravo kao i brojni
mladi Osjećani ili Vukovarci koji su u ljeti 1991. žurno otkrili zagrebačke
čari i ljepotu kreditnih kartica svojih roditelja. Hrvatstvo? A što to je?
- tako se pita još uvijek veliki dio građana Hrvatske, kojim je država
Hrvatska puka slučajnost ili dobro plaćena formalnost. A upravo te dileme
žderu Janjića u njegovim beskrajnim monolozima pod ozeblim listopadskim
suncem jednog Vukovara na zalazu.
Janjić ne gleda na rat crno bijelo. I oni vidi da svi Srbi nisu monstrumi,
što se primjećuje u opisu njegovog zbrinjavanja jednog polumrtvog
beogradskog mladića u uniformi JNA, koji leži teško ranjen na ulici
porušenog Vukovara. Kroz plakanje Srbina da ga ne “odnese ustašama” izvire
cijela tragika i groteska hrvatskog prostora i sva hrpa jugokomunističkih
laži koje su direktno dovele do Vukovara i srpsko-hrvatskog rata. Nakon
pada Vukovara, Janjić opisuj svoje polumrtvo stanje kao zarobljenik u
bolnicama krnje Jugoslavije i tretman srpskih doktora i njihove standardne
etikete o “ustaškim koljačima.” I opet on ostaje živ. Sakat, ćelav, on ipak
izlazi živ u Hrvatsku.
Knjiga je opis izvanrednog stanje na ruba života i smrti . Ona je s jedne
strane opis Hrvata čiji je život na zalazu, a s druge strane opis Hrvata
koji metastaziraju u bića zaborava, korupcije i lopovluka. Šesnaest godina
nakon vukovarskih događaja imamo žurni naslov koji vapi za novom knjigom:
Hrvatska metastaza: Vukovar II. Janjićev roman sa ključem pomaže čitatelju
da bolje shvati misterij infrapolitike u Hrvatskoj i miris dolazećih i još
neviđenih katastrofa.
Leave a Reply